UKRAJINSKO-SRPSKE KOMUNIKACIJE KROZ HISTORIJU: KONTAKTI, TIPOLOGIJA, STILISTIKA

Сажетак

U istoriji ukrajinsko-srpskih veza jednu od značajnih tema predstavlja proces srpskih migracija na prostor južne i istočne Ukrajine sredinom 18. stoljeća. Problem istraživanja je povezan s metodološkim principima slavistike 19. stoljeća i narednog doba sovjetske slavistike. U istraživanjima dominirala je apologija ruske carističke politike u koloniziranju ukrajinskih terena. Ukrajinska je nauka carističkoga doba, zbog političkih stega pokušavala oprezno ukazati na negativne posljedice takvih migracija, najprije za sudbinu Zaporoške Siči. U referatu su seobe Srba sredine 18. stoljeća prema Ruskome carstvu sagledavaju se s različitih gledišta. Osim političkih motivacija doseljavanja, iskorištavanja srpskih traganja za “spasom” u jedinovjernoj Rusiji, svjetonazor srpskih doseljenika sagledan je i kao jedan od izraza baroknog slavizma. Mit o Rusiji kao spasiteljici doživljava zakoniti poraz, doseljenici su iskorišteni u rušenju ukrajinske neovisnosti, zatim su asimilirani. Novoserbija i Slavenoserbija su bile potrebne carizmu samo kao mamac za iskorištavanje srpske mase u carističkoj ekspanziji, kao instrument u rušenju ukrajinskog kozaštva kao okosnice naroda. Sudbina srpskih doseljenika je bila slična sudbini Ukrajinaca koji su bili objektom asimilacije. Međutim, migracijski procesi su reflektirani u toponimiji, književnosti, povijesnim istraživanjima, interetničkim odnosima na prostoru jugoistočne Ukrajine. Prikazan je nastanak toponimije doseljenika na mjestu postojećih ukrajinskih naziva, nestanak ili opstanak srpskog nazivlja u narednim povijesnim razdobljima. Ukazano je na srpsko porijeklo niza poznatih predstavnika ukrajinskog društva u narednim razdobljima. Ukrajinsko-srpske veze 18. Stoljeća su samo jedan od etapa u trajnim, plodnim vezama između dva naroda, u ovom kritičnom razdoblju iskorišteni su carizmom u tradicionalnom ruskom antiukrajinizmu kao izraz imperijske politike carizma.